Dragan Sandić je preduzetnik, jedan od osnivača kompanije “ISKON mode”, ali i trener i coach. Ostavio je dobro plaćeni posao u Nemačkoj kako bi baš u Srbiji pokrenuo nesvakidašnji biznis i svoju sreću i uspeh pronašao u tekstilnoj industriji.
1. Recite nam više o sebi.
Kažu da čovjek najviše voli da priča o sebi, mada to ponekada nije baš ni lako. Sjećam se razgovora, od prije mnogo godina, sa mojom prijateljicom Radmilom S.K. koja mi je rekla da ću uvijek imati mnogo prijatelja jer ne pričam mnogo. Ovo je super prilika da je konačno razuvjerim. 😊
Rođen sam u Tuzli gdje sam završio Gimanziju. Od 1990. godine život me je vodio nekim svojim putem tako da sam mijenjao sredine svakih 4-5 godina. Već punih 40 godina moja strast su izviđači koji su me naučili veoma bitnim stvarima za normalan život. Život okrenut ka ljudima, a ne ka materijalnim stvarima. Njima sam zahvalan za sve što imam. Moj brak je izviđački brak. Trudimo se da vaspitavamo naše tri kćerke kroz izviđački duh. Kada god možemo boravimo u prirodi, kampujemo sa šatorom, kupamo se u šumskim potocima, rijekama, kuvamo u prirodi i uživamo u tim trenucima. Već ove godine planiramo da napravimo našu prvu ozbiljniju porodičnu avanturu sa biciklima. Teodori (8 godina) i Sofiji (6,5 godina) smo definitivno prenijeli ljubav prema prirodi. Nadam se da će to biti i sa Iskrom, pošto još nema 2 godine. ali je već imala dosta spavanja u šatoru, kupanja u Tari. 😊
2. Kako je izgledao Vaš karijerni put počevši od školskih dana, pa sve do danas?
Ja sam oduvijek bio više od akcije nego od priče. Tako da sam već krajem osnovne škole počeo da zaradjujem. U toku gimnazijskih dana, osim rada na „baušteli“, držao sam i „kantinu“ – mali kafić – u Domu Izviđača. Stvarno sam vrlo rano naučio da svaki posao pretvorim u nešto u čemu ću da uživam, pa tako mi ni kopanje kanala nije teško padalo jer sam to vidio kao fizičko vježbanje pri čemu ne moram da platim trening u teretani, a još mogu i da zaradim. To mi je pomoglo mnogo u narednim godinama. Radije ću džaba raditi nego džaba ležati, jer ako radim mogu nešto i da naučim, što će mi kad-tad biti od pomoći.
Dobar radnik se primjeti. Dobrom radniku nije problem da se prebaci sa jedne oblasti rada u neku drugu jer se on ne boji rada i učenja. Zahvaljujući tome sam dobio ponudu Fonda za Otvoreno drustvo da vodim jedan program u Prištini. Početkom 2000. vraćam se u Bijeljinu gdje postajem prvi radnik privatne firme mog najboljeg prijatelja. U pitanju je bio ovlašćeni distributer ESSO maziva za BiH. Posle dvije godine prilično smo porasli, pa smo prodali firmu i ja se selim u Njemačku. E, tamo sam tek svašta radio, od marketinga, vođenja kafića, renoviranja i izgradnje objekata, pa do skele. Tu je takođe, vrlo brzo, došlo do ubiranja plodova zbog mog odnosa prema radu. Šta god da sam radio davao sam sve od sebe da budem što bolji. To mi je omogućilo da mogu ne samo da napredujem nego i da stvaram svoje timove. Priznaćete, ipak je drugačije raditi u timu koji sami formiramo u odnosu na onaj koji nam je dat. Ovde moram da ispričam jednu priču:
Jednom prilikom radili smo u Ingolstadt-u, u novom objektu za Media Markt gdje me je jedan inžinjer pitao šta mislim ko je stariji čovjek koji hoda gradilištem i povremeno sklanja neke stvari? Bio je to vlasnik Media Markta i Saturna (ogromni lanci prodavnica za prodaju tehnike u EU). Njegov odnos prema radu je u stvari i odnos prema životu.
Da li treba da čekamo da nam neko skloni nešto sa puta, nešto što vidimo da se ne nalazi na pravom mestu, ili ćemo to sami da uradimo za sebe?
3. Vi ste vlasnik i osnivač modne kuće „ISKON mode“. Otkud ideja i hrabrosti za započinjanje sopstvenog posla baš u Srbiji?
Ako smo otvorenih čula onda primjetimo mnogo toga više. Tako smo i mi došli do ideje da pokrenemo „tekstilnu“ firmu, iako ni supruga ni ja nismo imali pojma o tekstilu. Do ideje je došlo kada smo krenuli da pripremamo naše vjenčanje. Kako je taj poseban dan bio u Vukovom Tršiću, u posebnom ambijentu, mi smo htjeli takođe da budemo u tom duhu. Bez obzira na svu našu volju i želju nismo uspjeli da za Biljanu nađemo haljinu koja će biti inspirisana tradicijom, a opet prilagodjena savremenoj ženi… Tako da smo mi počeli da intenzivno radimo na pripremanju projekta ISKON mode početkom 2008. a oficijelno krenuli sa radom 2010.godine.
Da li je to bila hrabrost da se vratim u Srbiju, uložim novac u nešto što uopšte ne poznajem ili mislim da je dobra ideja?
Mnogima je to izgledalo kao sulud potez. Ostaviti nešto gdje se već prilično dobro zarađuje i za njemačke uslove, i vratiti se. Ne samo vratiti se, nego pri tome i krenuti da se radi nešto što niko ne radi…. Malo je velikih „brendova“ koji su napravljeni na čistoj matematičkoj računici. Svi su oni nastali zbog velike vjere u to što se radi, a to je posao na duge staze. Mogao sam, kao neki moji drugari, da počnem da uvozim kontejnere robe iz Kine gdje je zarada prilično dobra i brza. Danas, 10 godina poslije ni jedan to više ne radi, a mi koji smo ušli u posao iz strasti i dalje smo tu. Ne ulazim u to šta je rentabilnije. Ja samo znam da sam zahvlajujući ISKON mode upoznao mnogo divnih ljudi, poštovaoca pravih vrednosti, koji su mi stvarno obogatili život. Sa kontejnerima robe iz Kine vjerovatno je da bih više finansijski zaradio, ali ne samo da ne bih uživao u tom poslu, nego mi jednostavno nikada ne bi mogao dati tu duhovnu- ljudsku vrijednost koju mi daje posao koji sam pokrenuo iz strasti i u kom i dalje uživam.
4. „ISKON mode“ prodaje premium proizvode, širi se na evropsko tržište, pokrenuli ste i online shop. Šta smatrate da je „ključ“ vašeg uspeha?
Mislim da je to jedna ogromna posvećenost. Iako nismo imali blage veze o tekstilu, a kamoli o ručnim radovima, to nam nije smetalo da sa velikom posvećenošću i ozbiljnim radom naučimo dosta toga. Nema potrebe da znamo sve, ali da bi mogli da razvijamo proizvod moramo znati šta razvijamo. Sa ponosom mogu da kažem da je ISKON mode napravio ručno tkan šal u rangu najkvalitenijih šalova na svijetu, pri čemu je naš 100% ručno urađen, gdje svaki može da bude unikatan, za razliku od mašinskih koji se rade u velikim serijama. Taj šal je nastao samo zahvaljujući vjeri preduzetnika da je to moguće napraviti, iako su sve tkalje tvrdile da je nemoguće od tako finog i tankog prediva, prirodnog porijekla, da se uradi šal. Od sintetike to može mnogo njih da uradi. E, to je razlika koja pravi razliku.
Sa tim šalom smo napravili izvoz u BiH, Njemačku, Švajcarsku, Rusiju i, vjerovali ili ne, u Kinu.
Za naš uspjeh je vjerovatno presudna stvar bila ta što smo se u jednom trenutku odrekli 50% svog vlasništva kako bi podigli ISKON mode na jedan viši i ozbiljniji nivo. Tada smo, krajem 2014. godine iz Kragujevca prešli u Beograd. Boravak i rad firme u Kragujevcu smo iskoristili da „naučimo posao“.
Ta spremnost da se odreknemo svog dijela je izuzetno bitna za sve što je posle toga nastalo. Nama je olakšavajuća okolnost bila što je partner postao moj najbolji prijatelj, sa početka priče. Iskren da budem, nisam siguran da bi tada to mogao da uradim sa bilo kime, iako mi je bilo jasno da taj naredni korak ne možemo sami napraviti. Sa ove distance znam da ne smijem suviše emotivno da doživljavam dalje razvijanje firme, do kojeg može doći prodajom udjela u vlasništvu. Bolje imati 50% od nečega nego 100% od ni od čega, zar ne?! 😊
5. Danas mnogi koji imaju želju da pokrenu „nešto svoje“ najčešće ulažu u ugostiteljstvo ili IT industriju. Šta biste poručili onima koji imaju ideju za pokretanje biznisa koja nije baš „uobičajna“?
Moj lični stav je da je najbitnije da čovjek radi ono što ga ispunjava, gdje se osjeća zadovoljno, u čemu može da se razvija i da u to uđe potpuno otvoren i svim srcem. Koliko njih je imalo ideju za „100% siguran biznis“ pa ih nigdje nema. Za koliko njih smo čuli, pa čak i pomislili, da „nema šanse da to može proći kod nas“, pa su uspjeli.
Iako to zvuči kao otrcana fraza, ali stvarno je najbitnije da vjerujemo u sebe i svoju ideju, bez obzira koliko je uobičajena ili ne. Ne postoji 100% siguran biznis! Pa i kod trenutno atraktivnih i popularnih poslova opstaju i napreduju samo oni koji ponude nešto kvalitetnije, drugačije, koji naprave neku razliku, taj neki korak ispred.
6. Neko ste ko stalno radi na sebi i usavršava svoje veštine, pa ste i trener i coach. Koliko se, po Vašem mišljenju, isplati ulaganje u sebe? Da li se to odražava i na uspeh vašeg biznisa?
Nemoguće je razvijati posao bez spremnosti da se čovjek neprekidno sam razvija. Da bismo napredovali, u bilo kom segmentu našeg života, moramo da radimo na sebi, na razvijanju svojih veština. Samo na taj način nećemo biti pregaženi. Činjenica je da je samo promjena sigurna 100%, nam mnogo govori.
Nikada nije bilo lakše raditi na sebi i razvoju svojih vještina nego što je to danas u ovoj eri pristupačnosti informacija. Onaj ko želi može da pronađe željeni sadržaj. Ima dosta kvalitetnog sadržaja koji je dostupan, pa i besplatan. Taman toliko da vidimo da li nam to odgovara ili ne.
Već par puta sam pomenuo otvorenost čula i uma. Ako smo spremni da radimo na sebi to će se, siguran sam, pozitivno odraziti ne samo na naš posao nego i na kvalitet našeg života, a samim tim i na naše okruženje. Što više radimo na sebi, to nam stvarno daje jednu novu dimenziju drugačijih pogleda i mogućnosti. Ako ništa drugo onda bar naučimo da ne možemo mijenjati druge nego sebe. Da ne možemo mijenjati događaje, ali možemo naš odnos prema istim. Zato, ne tražite izgovore nego načine kako da kontinuirano radite na sebi.
7. S obzirom da ste imali mogućnost da u inostranstvu više zarađujete radeći svoj posao, zašto ste odlučili da ostanete da živite i radite na Balkanu?
Sve zavisi od prioriteta. Od toga šta je to što nam je stvarno bitno. Onaj ko hoće da radi, to može da učini gdje god da se nalazi, i da tako lijepo živi. Znam mnogo mladih, divnih ljudi, koji svojim poštenim radom zaradjuju ništa manje nego njihove kolege vani. Pri tome ne mislim samo na ljude iz IT industrije. Čak, neki pri tome nisu preduzetnici nego rade za druge.
Dobro je da se vidi kako to izgleda vani, jer mi uglavnom mislimo da je kod komšije uvijek zelenija trava, iako nije.
Opet se vraćam na prioritete. Ako mi je prioritet „cifra“ na bankovnom računu onda ću da nađem način kako da to uradim. Nekada je to odlazak i rad vani, mada i kod nas to bez problema može. Samo ćemo onda izabrati industriju gdje je to najlakše da se ostvari.
Ako imamo neki drugi prioritet onda ćemo da nađemo način kako da to ostvarimo. Moja filozofija je da nije bitno gdje si nego ko si!
8. Šta smatrate da je ključ uspeha na Balkanu?
To je sigurno posvećenost, razvoj, kreativnost i spremnost da se bude uporan i istrajan. Mnogo je primjera da se uspelo bez političke pozadine, bez poznatih roditelja, bez neke zaostavštine. Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti „što je brzo, to je i kuso“. Zato ko god da je spreman da bude posvećen poslu, da se neprekidno razvija, bude spreman da reaguje na nepredviđene okolnosti, uporan, istrajan, taj ne samo da će uspjeti nego će i uživati u svakom koraku postizanja tog uspjeha. Ti koraci su nešto što nam i pričinjava veću radost od samog „uspjeha“.😊
9. Šta bi bila Vaša poruka mladima?
Ne tražite izgovore nego načine kako da to što želite i ostvarite! Samo jedan način postoji da saznate da li imate dobru ideju za biznis, a to je da to i probate. Mene ne plaši neuspjeh nekog mog projekta. Upravo pokrećem jednu potpuno drugačiju firmu. Radije ću proći kroz to da ne uspijem, nego da se čitav život pitam „a šta bi bilo da sam ovo, da sam ono …“. Ovako znam na čemu sam i idem dalje.
Koliko god da je stresan i težak, vjerujte da je preduzetnički život prepun prednosti u odnosu da radite za druge! Sami ste gospodar svoga vremena! Malo li je?
Zato samo napred u realizaciju Vaše ideje i u preduzetnički život. Ako to ne uradite Vi, ko će drugi?
0 Comments